Priče hrvatskih svjetionika

U svakodnevnom govoru svjetionicima se nazivaju sva pomorska svjetla što pomorcima služe za orijentaciju, ponajprije noću, ali i danju. Malo stručnije raščlanjeno, pomorska svjetla obuhvaćaju lučka svjetla postavljena na gatove i pristane u luci, obalna svjetla koja se postavljaju na istaknute točke poput rtova i hridi te prilazna svjetla ili svjetionike u pravom, užem smislu riječi, čiji je svjetlosni domet najveći jer su postavljeni na najistaknutijim točkama vanjskog ruba obale, nerijetko na najizbačenijim otocima i otočićima.

Prvi spomen o postojanju svjetionika jest zapis o građevini koju je početkom 3. st. prije Krista na otočiću Pharosu ili Farosu pred današnjom egipatskom lukom Aleksandrijom sagradio Sostrat iz Knida, prijatelj Aleksandra Velikog. Na najvišoj platformi te višekatne građevine, visoke najmanje 70 m, a po nekima i više od 100 m, gorjela je noću vatra održavana drvom i smolom. Zbog visine i monumentalnosti svjetionik se ubrajao u sedam svjetskih čuda staroga vijeka. Iako se danas ne zna pouzdano kako je točno izgledao, aleksandrijski je svjetionik ostavio dubok civilizacijski trag. Po njegovu imenu u današnjim je romanskim jezicima izvedena inačica za svjetionik, faro u talijanskom i španjolskom, a phare u francuskom. Štoviše, vjerojatno je poslužio i kao predložak za gradnju minareta, na što upućuje izvorno značenje arapske riječi manara – „mjesto na kojem gori vatra“. Svjetionik je, naime, srušen u 8. stoljeću, a potom je obnovljen i pretvoren u džamiju pa je i ta etimologija sasvim izvjesna. Na temelju mnogobrojnih prikaza svjetionika pronađenih na mozaicima i vazama koji potječu iz Aleksandrije i Ostije kao i iz drugih rimskih kolonija, čini se da su svjetionici već na početku nove ere bili uobičajeni u sredozemnim i drugim lukama rimskoga svijeta. Iz tog vremena potječe i najstariji danas postojeći svjetionik, onaj u španjolskoj luci La Coruñi, tijekom povijesti više puta obnavljan i dograđivan.

A kako je bilo na jadranskoj obali? Iz srednjovjekovnih portulana, kao i drugih dokumenata, ponajprije onih mletačkoga podrijetla, znade se da je svjetionik u Veneciji davao svjetlo pomorcima već i prije godine 1000. Svjetlo na crkvi svetoga Nikole na venecijanskom Lidu potječe iz 1312, a svjetlo na ulazu u luku svetoga Erazma, također na Lidu, iz 1350. Pomorskih svjetala bilo je zacijelo i na istaknutim točkama, ponajprije na crkvenim tornjevima, duž istočne jadranske obale jer je bila sastavni dio uobičajenih pomorskih putova. Njezina iznimna razvedenost otežavala je plovidbu i povećavala mogućnost nasukavanja pa su vatre obilježavale pristup i do naših luka. Sve do 19. stoljeća, međutim, preteče današnjih svjetionika bile su od ograničene pomoći u navigaciji. Svjetlost koju su pružali nije bila dostatno jaka i nije bila vidljiva s velike udaljenosti, a goriva koja su se koristila, isprva drvo, poslije ugljen i ulje, trebalo je neprestano dobavljati. Revolucija u jadranskome svjetioničarstvu nastupila je početkom 19. stoljeća pa se otada može pratiti razvoj izgradnje svjetionika u modernome smislu. A sve što se o tome može i valja znati donosi knjiga Legende svjetla, autora Jurice Gašpara, objavljena potkraj 2016. u Zadru.

Graditeljska remek-djela

Osim metaforičnog naslova, Gašparova knjiga ima i podnaslov Priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša, svjetioničara, koji u mnogome pojašnjava autorove namjere, a o motivima nastanka dopunski govori i posveta. Gašpar je, naime, knjigu posvetio sjećanju na oca koji je po zanimanju bio… svjetioničar. Pisanju knjige, doznajemo uvodno, prethodio je projekt nazvan Avantura svjetionika, koji je obuhvatio obilazak lanterni duž hrvatske obale. Na temelju nastale dokumentacije zabilježene perom, slikom i tonom, Igor Goić sastavio je dokumentarni film, a Jurica Gašpar knjigu. Iz projekta proistekla je i Udruga Lux Mediterraneum, koja okuplja zainteresirane za svjetioničarsko nasljeđe.

Gašparova knjiga ima dvije, međusobno isprepletene priče. Jedna je ona faktografska o gradnji jadranskih svjetionika, o planu austrougarske države da izgradi mrežu od stotinjak svjetionika duž istočne obale Jadrana. Taj plan tijekom 19. stoljeća ostvaren je nepotpuno, ali ipak u dovoljnoj mjeri da plovidbu učini sigurnom, a svjetionike amblematskim građevinama jadranske obale. Svjetionici su se gradili na onim točkama s kojih su najsvrhovitije mogli služiti pomorcima. Te točke, odabrane u funkciji navigacije, nerijetko su bile teško dostupne i nepogodne za gradnju. Stoga su svjetionici izgrađeni na istaknutim puntama ili na škojima posred mora bili, a i danas su, graditeljska remek-djela. Gašpara su zanimali ponajprije pravi ili čuvani svjetionici, dakle objekti sa stalnom posadom koja ga nadzire, izgrađeni na dotad nenastanjenim točkama. Takvi se objekti sastoje iz svjetioničarske kuće, u kojoj nadzornik svjetionika stanuje, i svjetioničarske kule, izgrađene povrh kuće ili pored nje, koja cijelom objektu daje karakterističan izgled. Gašpar i njegovi suradnici obišli su čak 48 svjetionika na različitim dijelovima hrvatske obale.

Osim povijesnog pregleda izgradnje svjetionika knjiga ima i drugu priču, koju čine dokumentarni zapisi o životu na lanterni. To su, ponajprije, svjedočanstva samih svjetioničara i članova njihovih obitelji, iskazi drugih ljudi zaduženih za sigurnost plovidbe, kao i zapisi preneseni iz dnevnoga tiska. Uz nedvojbenu dokumentarnu vrijednost, knjiga stoga ima i memoarsku vrijednost jer ne donosi samo povijesne podatke nego u njoj progovaraju i „duše svjetionika“, lanternisti, ljudi posvećeni odgovornom poslu. Obavljajući ga predano – jer „svitlo triba gorit“ – spasili su nebrojeno mnogo života i spriječili mnogobrojne havarije na moru, koje nije uvijek gostoljubivo kao na turističkoj razglednici. Posebno su zanimljive, u detaljima i dirljive, priče o svjetionicima izgrađenima na otočićima gdje nema ničeg drugog. U antologijskom djelu Naši otoci na Jadranu, objavljenu još 1952, geograf Ivo Rubić, raščlanjujući otoke prema dominantnim funkcijama, takve otoke naziva „svjetioničarskim otocima“ i kao primjere navodi Poklib, Grujicu, Plavnik, Sestrice, Blitvenicu, Mulo, Murvicu, Pločicu, Olipu, Sv. Andriju, Sušac i Palagružu. Gašpar je, pak, slikovito, ali i činjenično precizno, takve škoje sa svjetionicima, u jednome od prvih zapisa obuhvatio sintagmom „Kamena kuća. Sama nasred mora. Svjetionik i u njemu čovjek…“

Samotni život svjetioničara

Legende svjetla strukturirane se u poglavlja nazvana Povijest hrvatskih svjetionika te označena rimskim brojkama od I do V u skladu s kronološkim slijedom. U okviru svakog poglavlja prvo dolazi faktografski dio, a potom slijede pobliži opisi pojedinih svjetionika izgrađenih u tom razdoblju te zapisi svjetioničara o različitim temama iz života na lanterni. U prvome poglavlju obrađena je plovidba prije izgradnje suvremenih svjetionika te pregled razvoja svjetlosnih signala. U memoarskom dijelu poglavlja o svjetioničarskom životu svjedoče članovi obitelji. Doznajemo kako je biti „žena na lanterni“, odnosno kako svjetioničarski život vide djeca koja su odrastala bez pravoga dječjeg društva i kako su se školovala. Među svjedočanstvima su i iskazi sama Gašpara, koji je dočekao rođenje mlađe sestre kao svjetioničarski sin na Svetome Andriji.

U drugome poglavlju opisana su tehnička rješenja kao i osnovni pojmovi o opremi svjetionika, potom slijede iskazi o tome što se na svjetioniku događa kada nastupi nevera, kakav je jugo a kakva bura i kako se nositi sa samoćom, glavnom neugodom koja tišti svjetioničare. Svjetioničarski je život osamljenički i za njega treba imati dobre živce i čvrstu narav. Čak i kada je obitelj na okupu, odvojenost od ostatka svijeta stavlja odnose među članovima na kušnju. Ako je ikoje zanimanje osuđeno na borbu sa samoćom, svjetioničarsko je zacijelo paradigmatski primjer. Svjetioničari su, stoga, ljudi posebna kova.

U sljedeća tri poglavlja Gašpar razlaže stvarnu povijest izgradnje svjetionika po karakterističnim razdobljima, prva polovica 19. stoljeća, druga polovica 19. i početak 20. stoljeća te preostali, veći dio 20. stoljeća. Zanimljivo je uočiti, iako to nije nikakvo iznenađenje, koliko je izgradnja svjetionika bila geopolitički uvjetovana. Izgradnja, naime, počinje nakon što je Austrija početkom 19. stoljeća ovladala sjevernim Jadranom te odabrala Trst kao glavnu izvoznu luku države koja je zauzimala pretežito kontinentalni dio područja što ga danas nazivamo Srednjom Europom. Nakon priključenja Trsta i Istre potrebu za izgradnjom svjetionika već je 1805. nadležnima predočila tzv. deputacija odnosno izaslanstvo Tršćanske burze, a kao mjesto izgradnje prvoga svjetla predložen je rt Savudrija, ključna točka na ulazu u Tršćanski zaljev. Carski dekret izdan je tek 1816, slijede pregovori izaslanstva i vlade nakon kojih Tršćanska burza preuzima nadležnost za postavljanje i održavanje pomorskih svjetala, da bi 1818. svjetionik na Savudriji bio dovršen. Svjetioničarski kompleks na Savudriji sastoji se od triju zasebnih objekata, a kula svjetionika nalazi se na nadmorskoj visini od 29 metara. Kolika se važnost tomu događaju pridavala, svjedoči podatak da je prvo svjetlo upalio osobno car Franjo II.

Kako je Trst u to vrijeme bio bez premca glavna luka Carevine, to je i sljedeći svjetionik podignut na istarskoj obali. Bio je to 1833. svjetionik Porer na hridi pred Premanturom. Do polovice 19. stoljeća promet Jadranom znatno se povećao pa je sazrela svijest o potrebi izgradnje cijele mreže svjetionika, a kao mjesta izgradnje odabrane su i druge istaknute točke na hrvatskoj obali. Godine 1839. započinje raditi svjetionik na rtu Struga na južnoj strani Lastova, a 1849. svjetionik Veli rat na sjeverozapadnom kraju Dugog otoka. Uz taj svjetionik izgrađena je i kapelica posvećena svetome Nikoli, zaštitniku pomoraca.

Najpoznatije jadranske lanterne

Budući da su do polovice 19. stoljeća izgrađeni i svjetionici u tršćanskoj luci te na otoku Krfu, u tom razdoblju istočna obala Jadrana imala je primat pred zapadnom, na kojoj je izgrađen samo jedan svjetionik, Piave Vecchia na venecijanskoj laguni. Stanje će se uvelike promijeniti u drugoj polovici 19. stoljeća, kada nova talijanska država pristupa intenzivnoj izgradnji svjetionika duž svoje, manje razvedene obale. No i s druge, naše strane Jadrana izgradnju nastavlja Austro-Ugarska pa je do 1870. podignuto još sedam svjetionika, na otočiću Sveti Ivan na pučini pred Rovinjem 1853, na rtu Oštra na ulazu u Boku kotorsku 1853, na otoku Palagruži 1857, na viškome rtu Stončica 1865, na hridi Murtar pred Lošinjem 1866, na Oštrome rtu kraj Zadra 1869. i na hridi Galijola u Kvarneru između Lošinja i istočne obale Istre.
Doba najintenzivnije izgradnje bilo je između 1870. i 1900. U tom je razdoblju na istočnoj obali Jadrana izgrađeno čak 48 svjetionika, velikom većinom na njezinu hrvatskom dijelu, među kojima su bila i lučka svjetla kao i svjetla u blizini većih luka, primjerice na Grebenima ispred Dubrovnika i na Daksi 1872, ali i neke od najpoznatijih jadranskih lanterni na pučinskim otocima i istaknutim hridima, kao što su otočić Grujica u Kvarneriću i hrid Blitvenica pred Žirjem, također 1872, otočić Sveti Andrija južno od Lopuda 1873, Tajerske sestrice u Kornatima 1876. ili otok Sušac 1878, svi često spominjani u Gašparovoj knjizi. Izgradnja se nastavila i na početku 20. stoljeća pa je 1912. na istočnoj jadranskoj obali bilo 65 čuvanih svjetionika, 135 obalnih svjetala te 247 lučkih svjetala, po opremi znatno osuvremenjenih u odnosu na početno razdoblje.

U razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata pa sve do kraja 20. stoljeća signalizacijska mreža izgrađena za Austro-Ugarske nije se znatno povećavala, a osobito se nisu više gradili svjetionici sa svjetioničarskim kućama. Postojeća se mreža, dakako, opremala sve modernijom tehnikom, koja je postupno olakšavala svjetioničarski život, ali i od lanternista zahtijevala sve veće tehničko znanje. Već i za Prvoga svjetskog rata, a osobito za Drugoga, jadranski su svjetionici pretrpjeli oštećenja i razaranja. Tako je u Drugom svjetskom ratu potpuno uništeno jedanaest, a oštećeno dvadeset čuvanih svjetionika, dok su štete na obalnim i lučkim svjetlima bile još mnogobrojnije. O ratnim zbivanjima na našim svjetionicima, pa i onima iz vremena Domovinskoga rata, također se donose svjedočanstva u memoarskom dijelu knjige koji sustavno prati onaj faktografski.

Završno poglavlje knjige više je posvećeno organizaciji i pravilima svjetioničarske službe te ustanovama zaduženima za sigurnost plovidbe, što je popraćeno svjedočanstvima svjetioničara o nasukavanjima i brodolomima te izborom članaka o svjetionicima iz tiska. U uvjetima sve naprednije tehnike i tehnologije potreba za tradicionalnim svjetioničarima sve je manja. Još 1990. u Hrvatskoj je bio zaposlen 141 svjetioničar, a 2016. preostalo ih je samo 38. Na Palagruži i Sušcu rade dvojica u smjeni, dok na ostalim svjetionicima radi po jedan. Iste godine bilo je 45 svjetionika te još tri slična objekta u statusu obalnoga svjetla. O sigurnosti plovidbe pa tako i o svjetionicima skrbi se ustanova Plovput utemeljena 1963. Svjetioničarska profesija danas polako zamire jer sve veći broj svjetionika zahvaljujući modernoj opremi radi automatski i ostaje bez svjetioničarskih duša. Ispražnjeni objekti takvih svjetionika danas već imaju novu funkciju, iznajmljuju se turistima zainteresiranima za robinzonski oblik odmora.

Knjiga je bogato ilustrirana fotografijama snimljenima tijekom obilazaka svjetionika koje dopunjuju i snimke fotografa Borisa Bašića, Borisa Kačana, Daniela Pavlinovića i Velimira Bešića. Na fotografijama su prikazani svi glavni svjetionici, panoramski i u detaljima, po lijepu vremenu i bonaci, ali i za nevera uz munje i orkanske valove, kao i svjetioničari kazivači priča zapisanih u knjizi. Bez tih fotografija knjiga bi bila manje dokumentarna i manje uvjerljiva.

Legende svjetla zaslužuju pozornost svih zainteresiranih za naše pomorsko nasljeđe, ali i šire javnosti, slabije upućene u tajne lanterni i života na njima. Bilo bi dobro da svjetlo Gašparove knjige dopre i do gradova izvan Hrvatske, iz kojih je prije puna dva stoljeća inicirana izgradnja svjetionika. Stoga raduje najava da udruga Lux Mediterraneum legendu o lanternama namjerava pronijeti i do Beča, kako bi se 2018. tamo dostojno obilježilo dvjesto godina otkako je austrijski car Franjo II. upalio prvo svjetlo na Jadranu.